Dr. Johanna Budwig rodila se u Njemačkoj 30. rujna 1908.g., a umrla je u Freudenstadtu 19. svibnja 2003.g. u dobi od 94 godine. Studirala je farmaceutsku kemiju, ali i fiziku te je i doktorirala u obje grane znanosti 1936., odnosno 1938. godine. Tada je bila znanstveni asistent vodećem autoritetu za kemiju masnoća Hansu Paulu Kaufmannu (1889. – 1971.) na Sveučilištu u Münsteru. Od početka II. svjetskog rata, 1939. godine, bila je voditelj vojne bolnice s 5.000 kreveta.
Nakon rata, godine 1949. vratila se u Münster na zahtjev dr. Kaufmanna u tada osnovani Njemački institut za istraživanje masnoća (Deutsches Institut für Fettforschung). Došla je na mjesto Državnog kemijskog istraživača za lijekove i masnoće. Pošto u tom trenutku nije postojao način testiranja krvi kako bi se istražio metabolizam masnoća, na temelju svog fizikalno-kemijskog znanja ona je bila idealna osoba za pronalaženje takove analitičke metode. U želji da ocijeni učinak sulfhidrilnih lijekova na ljudski organizam, upotrijebila je radioaktivne izotope joda i kobalta kod papirne kromatografije, te je uspjela analizirati masnoće u krvi. Do tada, 1951. godine, papirnom se kromatografijom moglo razdvojiti amino kiseline (tvorce bjelančevina) i ugljikohidrate (šećere). Svojim je otkrićem omogućila svjetskoj znanosti mjerenje vrsta masnoća do količine jednog mikrograma. Sama je prva shvatila biokemijsku važnost esencijalnih masnih kiselina (linolne i linolenske) u respiraciji (biološkoj oksidaciji) žive stanice
Još od polovice 19. stoljeća uočena je povezanost bjelančevina i masnoća u tom procesu. I dok se kod bjelančevina lako ustvrdilo da se radi o sulfhidrilnim proteinima (amino kiseline koje sadrže sumpor su: esencijalna – metionin i uvjetno esencijalna – cistein), to se nije moglo utvrditi za drugi dio tog para, točno određenu masnoću. Otto Warburg (izučavatelj tumorskih stanica i dobitnik Nobelove nagrade 1931. g. za ta otkrića u medicini), bezuspješno je tražio “taj tajni drugi dio staničnog metabolizma koji koristi elektrone u snažnoj staničnoj oksidaciji” u maslačnom i kokosovom ulju, a pokušavao je otkriti i enzim koji prenosi kisik do stanice.
Doktorica Budwig je svojim istraživanjima prva shvatila važnost dvostruke kovalentne veze nezasićenih masnih kiselina gdje se nalazi oblak dvaju Pi-elektrona koji su veoma reaktivni. Daljnim istraživanjem razvila je teoriju o skladištenju sunčeve energije putem fotona u sjemenkama biljaka, a čija su nerafinirana ulja ključna za sve metaboličke procese u ljudskom tijelu. Kao najbolji izvor nezasićenih masnih kiselina, logički je došla do zaključka da su to ulja sjemena lana jer to sjeme u svom sastavu ima najbolji omjer količine linolne i linolenske kiseline (sadrži 15% odnosno 57% udjela u sjemenu). To je omjer 1 : 4 količine omega-6 i omega-3 masnih kiselina.
Zaključila je da je konačno rješenje za zdravu membranu ljudske stanice kombinacija esencijalnih aminokiselina i esencijalnih masnih kiselina, a koje tijelo ne može samo sintetizirati (zato se i zovu esencijalne), što je zapravo jedino i logično. Ako te esencijalne sastojke ne unosimo u naš organizam onda on trpi.
Pošto je laneno ulje veoma nestabilno na svjetlu i toplini, mora ga se proizvoditi i koristiti u kontroliranim uvjetima, ne smije ga se grijati i mora se držati na tamnom mjestu. Da bi bilo kvalitetno mora ga se napraviti postupkom hladnog prešanja i bez rafiniranja.
Da bi masne kiseline iz lanenog ulja bile topive u krvi koja je pretežito vodenog sastava (a kako bi bile transportirane pomoću krvi do stanice), masne se kiseline moraju povezati s proteinima (da tvore lipoprotein). Kao nositelj masnih kiselina najpovoljnije su bjelančevine koje u sebi sadrže sumpor tj. sulfhidrilnu skupinu (-SH). Takva lipoproteinska kombinacija može prolaziti kroz staničnu membranu i time uspješno sudjelovati u metabolizmu stanice, izgradnji stanične membrane i oksidaciji (disanju, respiraciji) ljudske stanice.
Ako se pojedinac hrani pretežno s trans-masnim kiselinama, koje su proizvod industrijske hidrogenizacije, a kako bi se produljio vijek trajanja proizvoda na policama dućana, tada prije spomenuta pozitivna uloga masnih kiselina pada u vodu. U svojim je istraživanjima dr. Budwig to i potvrdila i upozorila javnost da izbjegavaju njihovu upotrebu u svakodnevnoj prehrani. Pozvala je na upotrebu hrane koja se uzgaja u njihovoj blizini (da ta hrana ne čeka dugo na policama dućana) i hladno prešanih ulja. Zbog toga je došla na udar moćnika prehrambene industrije, te je slijedećih 40 godina vodila pravne bitke koje je uspjela dobiti u svoju korist. Ipak, to ju je iscrpljivalo i onemogućavalo u njenom daljnjem istraživanju i dokazivanju svojih otkrića.
Iako je bila sedam puta nominirana za Nobelovu nagradu, i to od strane visokokvalificiranih predlagača, nikada ju nije i dobila. Možda to ima veze sa staromodnim znanstvenim krugovima koji teško prihvaćaju nove ideje, možda to ima veze s njenim isključenjem iz institutskih istraživačkih procesa koje je uslijedilo negodovanjem industrije koja ionako financira ta ista istraživanja, a možda to ima veze sa svijetom u kojem dominiraju muškarci (ako se prebrojava broj do-bitnika Nobelove nagrade od 1901.g. do 2006.g., samo je 33 žena dobilo Nobelovu nagradu od ukupno 768 dobitnika, a u znanosti samo 11 od 508). Kako drugačije tumačiti neuključivanje njenih istraživanja u razmatranje od strane kemijskih autoriteta 20. stoljeća kao što su Otto Warburg (Nobel za medicinu 1931. – objašnjenje rasta i razmnožavanja tumorske stanice), Albert Szent-Gyorgyi (Nobel za medicinu 1937.g. – objašnjenje uloge C vitamina) i Linus Pauling (Nobel za kemiju 1954.g. – objašnjenje vodikovog mosta u metabolizmu ljudi). Svi su imali prilike proučiti njena istraživanja i zaključke.
To je dokaz kako i dalje živimo u muškom svijetu, što zbog dominacije muškaraca, što zbog manje ambicioznosti žena. Iako je doktorica Budwig bila izuzetno ambiciozna i sposobna žena, nije dobila Nobelovu nagradu za svoja dostignuća. Budućnost će pokazati da su znanost i društvo grubo pogriješili što nisu odali prikladno priznanje za njen pionirski znanstveni rad, a još više što njena otkrića nisu primijenili u praksi (koliko bi života bilo spašeno!).
Kada je pod pritiskom industrije morala napustiti Institut i nastavak istraživanja, bilo je prijatelja koji su joj pomagali u nastavku istraživanja. Tada je započela sa studijem medicine kako bi mogla liječiti ljude svojom uljno-proteinskom prehranom; kako bi stekla formalnu diplomu liječnika.
Počela je studirati medicinu 1955.g. (u dobi od 47 godina!), ali ju nije diplomirala zbog slučaja kada ju je jedna majka oboljelog djeteta od sarkoma zamolila da pomogne u izlječenju. Tada je bila optužena da po bolnici traži pacijente i odvlači ih od ustaljene prakse liječenja. To naravno jednom studentu medicine nije dozvoljeno, te je zbog tog pritiska napustila studij.
Ipak, kasnije je liječila i savjetovala pacijente koji su joj se obraćali za pomoć. Najveći paradoks je u tome što je najviše njenih pacijenata dolazilo iz liječničke struke, onih koji su ju najviše napadali, ali i koji su najbolje poznavali grozote nuspojava načina liječenja zapadne medicine: kemoterapije i zračenja.
Gospođa Budwig razvila je i takozvana ELDI ulja (električno izdiferencirana ulja) koja su kombinacija lanenog ulja, ulja pšeničnih klica i eteričnih ulja. Ta se ulja primjenjuju utrljavanjem u kožu ili stavljanjem obloga kako bi se poboljšao učinak uljno-proteinske prehrane i pomoglo u liječenju kožnih bolesti. Pokazalo se da takvi pakunzi pomažu i oboljelima od artritisa.
Iako je Otto Warburg dokazao da tumorska stanica ne može živjeti bez svoje hrane – šećera (da li ste ikada čuli da doktor današnjice zabranjuje jedenje šećera – posebno rafiniranog – pacijentu oboljelom od tumora?), iako je Johanna Budwig dokazala da bez prehrane bogate nezasićenim masnim kiselinama, nema ni zdrave stanične membrane, niti zdravog hemoglobina koji prenosi kisik; ta se otkrića ne koriste u liječenju tumora. Tako i dalje traje eksperiment koji je započeo u 20. stoljeću na ljudskoj populaciji koju provodi industrija u želji za povećanjem profita. A nije zakazao samo kapitalizam već i znanstvena zajednica koja zatvara oči pred očiglednim rješenjima i koju potpomaže jedna druga industrija, takozvana ‘industrija zdravlja’ (farmaceutska industrija i industrija medicinske opreme).

Bibliografija
1. Die elementare Funktion der Atmung in ihrer Beziehung zu autoxydablen Nahrungsstoffen (The Elementary Function of Respiration in its Relationship to Autoxydable Foodstuffs), vlastito izdanje 1953.; Freiburg im Brisgau, Hyperion-Verlag, 1956.
2. Krebs – ein Fettproblem, richtige Wahl und Verwendung der Fette, Freiburg im Brisgau, Hyperion-Verlag, 1956.
3. Öl-Eiweiss-Kost, Freiburg im Brisgau, Hyperion-Verlag, 1956., 1965.; Kernen, Sensei Verlag, 2000.
4. Kosmische Kräfte gegen Krebs, Elektronen-Biologie, Freiburg im Brisgau, Hyperion-Verlag, 1966.
5. Laserstrahlen gegen Krebs, Resonanz-Phänomene als Anti-Entropie-Faktor des Lebens, Freiburg im Brisgau, Hyperion-Verlag, 1968.
6. Fette als wahre Hilfe gegen Arteriosklerose, Herzinfarkt, Krebs u. a. Drei Vorträge, Freiburg, Hyperion,1972.
7. Das Fettsyndrom, Freiburg, Hyperion, 1972.
8. Der Tod des Tumors, Der Ausweg, Bd. I – vlastito izdanje 1977.
9. Der Tod des Tumors, Die Dokumentation, Bd. II – vlastito izdanje 1977.
10. Fotoelemente des Lebens, auch zur Überwindung der Erkrankung an Krebs, Innsbruck, Resch, 1979.
11. Krebs, das Problem und die Lösung, Kernen, Sensei-Verlag, 1999.